Posatska okamina

Baština i ambijentalnost. Te se dvije riječi, kao gotovo magične, ključne i neodvojive redovito spominju uz identitet Dubrovačkih ljetnih igara, festivala koji je od svojih početaka živio, više ili manje uspješno, kao pozornica u gradu i grad na pozornici, simulakrum stvarnosti i scene, oživljeni spomenik zatečenoj baštini. Nije stoga neobično da je novo vodstvo Igara predvođeno intendanticom Martinom Filjak i ravnateljicom dramskog programa Senkom Bulić u program obljetničkih 75. Igara uvrstilo Ekvinocijo, kanonsku dramu Iva Vojnovića, tog dramatičara dubrovačkih sutona i zalazaka, neodvojivog od identiteta grada, baš kao što su to i Igre.

Ansambl predstave predvode Goran Grgić kao Frano Dražić i Goran Višnjić kao Niko Marinović (na fotografiji) / Snimio Marko Ercegović

Smješten u istezalištu Posat, prostoru stiješnjenom između gradskih zidina i tvrđave Revelin, na samom moru, sa širokim pogledom na gradsku luku i tvrđavu sv. Ivana koja ju zatvara, ali i na Lokrumski kanal i osvijetljene brodove usidrene u njemu, Ekvinocijo je pronašao novu lokaciju koja sabire upravo spomenute odrednice teatarskog koda Igara. Sve je tu. Spektakularna, a istovremeno simbolička pozornica na otvorenom, Vojnovićev tekst koji režija vjerno i dosljedno prati. Čamac na vesla kojim likovi dolaze i odlaze s prizorišta, more kao integralni dio scenografije (Dinka Jeričević). Kostimi koji evociraju vrijeme radnje Vojnovićeva komada (Leo Kulaš). Svjetlo (Tomislav Maglečić) i glazba (Stanko Juzbašić) koji prate i naglašavaju mijene vremenskih prilika koje, naravno, vjerno i točno oslikavaju unutarnja stanja likova. Predstava započinje dugim prizorom u kojem se postavlja okvir, da bi se onda odvila gotovo sasvim precizno po Vojnovićevim zadatostima, realistički, linearno, podsjećajući na estetiku kakva se danas češće sreće, primjerice, u televizijskim serijama nego u kazalištu. Očito je kako je autorski tim ciljao, i pogodio, jasno zadanu metu. Napraviti „veliku“ predstavu „na dubrovačku“, onako kako je „nekada bilo“ i kako „treba biti“. Predstavu koja će afirmirati sve ono što su Igre, njihov kod i credo u očima najšire publike koja još uvijek uopće gaji interes za ljetni kulturni festival (nažalost, čini se kako su brojni i oni koji ne bi imali ništa protiv da i Igre „konačno“ oslobode mjesto turizmu).

Ansambl predvode Goran Grgić, koji je kapetana Franu Dražića donio u ekvilibriranoj, uvjerljivoj gesti između tragičarskog gubitka i dijabolične naravi, i Goran Višnjić kao Niko Marinović, uloga koja je na viđenoj izvedbi funkcionirala više u tipu zavodnika, a manje kao ipak kompleksniji karakter. Karlo Mrkša kao Ivo Lendić, marangun, brodograditelj zaljubljen u Dražićevu kćer Anicu, koju je stari kapetan obećao Niki, ostvario je, pak, ulogu koja je točan presjek tog lika reljefno razapetog između dužnosti i emocije, realnosti i želje. Lara Nekić kao Anica nijansirala je svoj lik između suzdržavanja i prepuštanja zanošenju emocijom prema Ivi, uspijevajući ostati uvjerljivom i u zahtjevnim prizorima ludila. Zrinka Cvitešić kao Jele, Ivina majka, nije pronalazila pravu mjeru između dviju krajnosti svoga lika, koje se onda očituju i u Jelinim prizorima. Naime, ona je istovremeno pobožna, gotovo odrvenjela žena duboko zagledana u vlastitu religioznost i tradiciju, ali i osoba trajnog nemira zbog Ivina porijekla i budućnosti, što ju dovodi do točke u kojoj je spremna postati ubojicom. Zrinka Cvitešić na izvedbi 31. srpnja stalno je prenaglašavala jednu ili drugu stranu karaktera, ostajući tako u prvome dijelu predstave pretjerano ukočenom, da bi u drugome nastupila gotovo pretjerano energično, kulminirajući u završnom, simboličnom prizoru ulaska u more. Igra još niz glumaca, od kojih valja izdvojiti Maru Martinovića, koji je ludički ostvario Vlahu Slijepog (te zasigurno bitno pridonio predstavi kao jezični savjetnik – svi glumci, naime, odlično u predstavi govore dubrovački) te Oliveru Baljak koja je (ne po prvi put) od minijature Kate napravila ulogu.

Ovakav Ekvinocijo, koji bi se zasigurno svidio conteu Ivu, kako su Vojnovića zvali, dobro je ugođena, no istovremeno vrlo starinska, gotovo muzejska predstava. Neka vrsta okamine, fosila. Iako nesumnjivo uspjela kao rad, postavlja, vjerojatno i ne potpuno svjesno i namjerno, temeljno pitanje – što Dubrovačke ljetne igre žele biti danas? Međunarodno relevantan festival, koji će privlačiti najbolje i najvažnije od europske (kazališne) umjetnosti, kao što to rade neke druge smotre smještene u povijesnim gradovima (Avignon, Salzburg, Edinburgh) ili muzej stalno istih, doduše u ovom slučaju uspjelih, kazališnih praksi inauguriranih prije šest ili sedam desetljeća? Čini se da se ovaj Ekvinocijo odlučuje za potonje, što je, sudeći po reakcijama publike, očito uspješno, no bilo bi zanimljivo vidjeti kada bi se barem pokušalo krenuti drukčijim smjerom.